Misija Kisongo-početna > O misijama > Misijski dokumenti > Enciklika pape Ivana Pavla II. od 7.12.1990. "Redemptoris missio"

Enciklika pape Ivana Pavla II. od 7.12.1990. "Redemptoris missio"

(Niz KS Dokumenti 96, Zagreb 1991. 

Papa Ivan Pavao II. objavio je 7. prosinca 1990. godine, na 25. obljetnicu saborskog dekreta "Ad gentes" te petnaest godina od Apostolske pobudnice "Evangelii nuntinadi", encikliku o trajnoj vrijednosti misijske naredbe pod nazivom "Redemptoris missio". Nakana pape bila je pozvati Crkvu na novo misijsko zalaganje te nastavljanje misijskog zalaganje njegovih prethodnika. U uvodu se navodi kako je unutarnja svrha ovog dokumenta "… obnova vjere i kršćanskog života. Doista, misija obnavlja Crkvu, učvršćuje vjeru i kršćanski identitet, ulijeva novi žar i daje nove poticaje. Vjera se snaži dok se daje! Nova evangelizacija kršćanskih naroda naći će nadahnuće i potporu u poslu sveopćeg poslanja… nužnost misijske evangelizacije jest činjenica da je ona prvo služenje koje Crkva može pružiti svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu u današnjem svijetu koji znade za uistinu čudesne pobjede, ali je, kako se čini, izgubio osjećaj za najviše stvari i za sam život. (br. 2)" Enciklika osim uvoda i zaključka ima osam poglavlja u kojima donosi ono što je najbitnije i najvažnije za kvalitetno i učinkovito misijsko poslanje Crkve.
U prvom poglavlju enciklika se bavi pitanjem sveopćeg poslanja Crkve. Ono proizlazi iz vjere u Isusa Krista, kao što se kaže u trojstvenoj ispovijesti vjere sadržanoj u nicejsko-carigradskom vjerovanju. Postavlja i pitanje današnje aktualnosti misija i to zbog "… današnjih promjena i novih ideja, neki se pitanju: 'Da li je još uvijek prikladna misija među nekršćanima? Nije li na njeno mjesto došao dijalog među religijama? Nije li joj dovoljna svrha promicanje čovjeka? Zar poštivanje savjesti i slobode ne isključuje svako nuđenje obraćenja? Zar se čovjek ne može spasiti u bilo kojoj religiji? Čemu dakle misija?' (br. 4)"
U drugom poglavlju, koje se bavi pitanjem Kraljevstva Božjega, enciklika pojašnjava kako nastaje Kraljevstvo Božje. Ono je pripravljeno već u Starome zavjetu, od Krista i u Kristu privedeno izvršenju, a Crkva, koja radi i moli za njegovo savršeno i konačno ostvarenje stalno ga naviješta.
Tema trećeg poglavlje je pitanje mjesta Duha Svetoga u misijskom poslanju Crkve. Pri tom se naglašava kako je Duh Sveti protagonist cjelokupne misije. On je uistinu protagonist čitava crkvenoga poslanja, jer "… njegovo djelo blista osobito u misiji ad gentes, kao što je vidljivo u prvoj Crkvi u Kornelijevu obraćenju (usp. Dj 10), u odlukama o pitanjima koja su se pojavila (usp. Dj 16,6s). (br. 21.)"
Beskrajni obzori misije ad gentes tema je četvrtog poglavlja. Apostoli imaju poslanje od Gospodina Isusa da pođu svim osobama, svim narodima i svim mjestima. U apostolima Crkva je primila sveopće poslanje. To poslanje ne poznaje granice. U toj misiji, koja je jedinstvena zbog istog ishodišta i svrhe, razne su zadaće i djelovanje. Tu se prvenstveno radi o misijskom djelovanju "… koje u vezi sa saborskim dekretom zovemo misija ad gentes: riječ je o prvotnom, bitnom i nikad tovom djelovanju Crkve. (br. 31)" Ne smije se smetnuti s uma kako se Crkva "… 'ne može izmaknuti svom trajnom poslanju da donese evanđelje tolikima – a riječ je o milijunima i milijunima muškaraca i žena – koji još ne znaju za Krista, Otkupitelja čovjeka. To je ona posebna misionarska zadaća koju je Krist povjerio i svakodnevno povjerava svojoj Crkvi.' (br. 31)"
U petom poglavlju enciklika se bavi pitanjem putova misije. Enciklika ističe kako "'Misijska djelatnost nije ništa drugo i ništa manje nego očitovanje ili epifanija te ispunjavanje Božje odluke u svijetu i njegovoj povijesti u kojoj Bog – po misiji – vidljivo ostvaruje povijest spasenja.' Kojim putovima ide Crkva da postigne tu svrhu? Misija je jedna jedinstvena, ali složena stvarnost koja se provodi na razne načine, od kojih su neki od osobite važnosti u sadašnjem stanju Crkve i svijeta. (br. 41)"
Šesto poglavlje bavi se pitanje vodstva i izvršitelja misijskog pastorala. Svjesni smo kako nema svjedočanstva bez svjedoka, kao što nema misije bez misionara. Prvi izvršitelji su apostoli, a uz njih su i drugi ponizni radnici: pojedine osobe, skupine, zajednice. Jer "Crkva je misionarska po svojoj naravi, jer Kristova zapovijed nije nešto prigodno i izvanjsko, nego dopire do same srži Crkve. (br. 61)" Tako "takozvane mlade Crkve trebaju snagu drevnih Crkava, dok one trebaju svjedočanstva i poticaja mladih, tako da pojedine Crkve crpe od bogatstva drugih Crkava. (br. 62)"
Suradnja u misijskom radu središnja je tema sedmog poglavlja. Svi kršćani i to snagom svoga krštenja odgovorni su za misijsku djelatnost. I zato "sudjelovanje zajednica i pojedinih vjernika u tom pravu i dužnosti zove se 'misionarska suradnja'. (br. 77)" I zato "sudjelovanje u općoj misiji ne svodi se dakle tek na nekoliko posebnih pothvata, nego je znak zrelosti vjere i kršćanskog života koji donosi plodove. Tako vjernik širi granice svoje ljubavi pokazujući brigu za one koji su daleko kao i za one koji su blizu: moli za misije i za misijska zvanja, pomaže misionare, zanima se za njihov rad i, kad se vraćaju, prihvaća ih s onom radošću kojom su prve kršćanske zajednice od apostola slušale o čudesima koja je Bog činio po njihovu propovijedanju (usp. Dj 14,27). (br. 77)"
U zadnjem osmom poglavlju enciklika se bavi misijskom duhovnošću. Ona traži posebnu duhovnost koja se tiče osobito onih koje je Bog pozvao u misionare. Pokazuje se "prije svega kao posvemašnja poučljivost Duha: poučljivost traži prepuštanje Duhu da nas oblikuje iznutra, da postajemo sve sličniji Kristu. Ne može se svjedočiti Krista ako se ne odražava njegov lik, koji u nama postaje živ milošću i djelovanjem Duha. Poučljivost Duha traži zatim da prihvatimo darove jakosti i mudrosti, koji su bitne crte iste duhovnosti. (br. 87)"

Natrag